" B e l i š ć e " 

01/25/12

Ivanščica 1061 m

Ostvario mi se dugo željeni san.  Konačno sam i ja bila na Ivanščici. Godinama mi je radna kolegica pričala o toj planini i njenim čarima, no u to vrijeme nisam ni sanjala da ću biti planinarka. Slušala sam njene priče u kojima opisuje sve ljepote Ivanščice i uživala u svakoj njenoj riječi te stvarala vlastitu sliku te lijepe planine.

Ivančica, kako ju zovu mještani i okolno stanovništvo ili Ivanščica najviša je planina hrvatskog Zagorja, a sa istoimenim vrhom ( 1061 m ) i najviša planina u Hrvatskoj sjeverno od Save. Smještena je jugozapadno od Varaždina i proteže se u smjeru zapad-istok, a omeđena je vodotocima Bednje, gornjeg toka Lonje, Krapine i Velikog potoka.

Dobila je ime po ivanovcima, malteškim vitezovima , viteškom redu Katoličke crkve osnovanom između 1070. i 1099. g. u Jeruzalemu. Ivanščica zasigurno od svih hrvatskih planina ima najviše utvrda koje su na žalost gotovo sve u ruševinama i neprepoznatljive.
Ostaje zagonetka zbog čega su templari došli u ove krajeve, koji su im prilično daleko od ruta iz Francuske prema Jeruzalemu.

Sa planinarenjem smo krenuli sa sjeverne strane Ivanščice, ali nismo ušli u selo Prigorec, nego smo parkirali kombi nešto prije ulaza u selo i krenuli uskom stazom koju je znao naš iskusni planinar Ivo koji nas i inače vodi na sva naša planinarenja.
Krenuli smo preko Žganog vina i izvora Mrzljak.

No bilo je to ovako kronološkim redom. Ujutro u 5 h smo krenuli i sela malog Valpova. Uskoro smo u retrovizoru vidjeli kako sunce izlazi

Ilija nas je oko 9 h dovezao pred selo Prigorec. Svatko je uzeo svoje stvari, a šumar se odmah pohvalio svojim novim planinarskim štapovima. Hm...gdje li ih je samo kupio !? 

Odmah smo krenuli i uskim puteljkom kojim nas je vodio naš iskusni Ivo i došli do Žganog vina.

Staza ide uz potok koji nikako ne može biti ponos ovog kraja jer je nagrđen školjkama, ali ovakvim.... 

Prava sramota... 



No konačno smo došli i do dijela koji svojom čistoćom i ljepotom naprosto mami

Romanticus je uživao u ovakvim prizorima

Neki su uživali u zimskim radostima,

a ostatak ekipe je mirno čekao da se svi nauživaju

Krenuli smo ka izvoru Mrzljak

te na odmorištu uz sami izvor doručkovali

Puni snage krenuli smo dalje i naišli na snijeg, ali i na društvo mladih planinara s

kojima smo se sprijateljili i za uspomenu slikali...eh mi Slavonci...

Zatim nas nekoliko opet dolazimo na svoje. Zletište coprnjic- Černe mlake.

Tu smo otplesali svoj ples, snimili filmić veselih coprnjic za uspomenu koji vam nikako neću pokazati...

Idemo dalje ka vrhu

I evo nas....netko sa piramide gleda okolinu, a mi fotografa...heh

S obzirom na lošu vidljivost nismo vidjeli baš puno, Ravna gora je bila u izmaglici

zajedno sa okolnim planinama, ali smo se zadovoljili pogledom u dolinu

Nakon toga smo se u Pasarićevoj kući, planinarskom domu,

ugrijali i ručali (imate li i vi dojam da mi stalno jedemo!?!)

A onda otišli do vidikovca i slikali se

Ah...ta djeca...

A bilo je i ozbiljnih, paraglajederi su uživali u idealnom vjetru

Prije odlaska slikanje ispred planinarskog doma Pasarićeva kuća

Pozdrav vrhu i put pod noge

Snijeg i cvijeće...da čovjek ne povjeruje

Na Velikom konju

Nekoliko padova pri spustu strmijom stranom. Bilo je nevjerojatno klisko....ja sam pala "samo"

pet puta....a ni ostali nisu bolje prošli, Sva sreće bez posljedica, uglavnom uz smijeh...

Dan smo zaokružili slikanjem ispred renoviranog Friščićevog milna u selu Prigorec
 

Te sretni i zadovoljni otišli kući uz pjesmu i smijeh....
Foto by Franc, tekst by Suzana